1 Spekulativni (kritički) dizajn naziv je za određeni stil dizajnerske prakse koja je opsjednuta višeznačnošću. Ovaj stil pažljivo balansira između sljedećih proturječja: Artefakti moraju biti lako prepoznatljivi po najvišoj razini kvalitete dizajna. Moraju imati rafiniranu završnu obradu, a njihova izvedba treba izgledati skupo. Međutim, to se mora kombinirati s nečim paranoično visceralnim. (i) Artefakti moraju biti lako prepoznatljivi kao značajano različiti od srednjestrujaškog komercijalnog dizajna. (ii) Artefakti trebaju djelovati izrazito funkcionalno, ali za uporabu koja se čini nemogućom. Gledatelji ih moraju percipirati negdje između luckastog i stravičnog. (iii) Dizajn treba poticati na razmišljanje. Kako bi se to postiglo, artefakt treba indicirati kontekst bliske budućnosti. Ako je pretjerano futurističan, djelovat će kao čista spekulacija; ako je preblizak sadašnjosti, za gledatelje će biti očekivan. Uspješniji scenariji spekulativnog (kritičkog) dizajna iskorištavaju popularne suvremene strahove. (iv) Dizajner se treba sakriti iza modernističkih izjava o umjetnosti koje tvrde da artefakt govori sam za sebe, s jedne strane i postmodernističkih izjava o smrti autora, s druge strane. Rasprave publike o artefaktu, ma kakve one bile, dizajnera se ni u kojem slučaju ne tiču.

2 Dizajn je nastao kao agent modernizma. Njegov projekt je materijalizirati u svakodnevnom životu snažne vizije radikalno različite budućnosti. Uloga spekulativnog (kritičkog) dizajna je odgovoriti na propuste ovog projekta. (i) Spekulativni: Kako se globalni potrošački stilovi života šire svijetom, čini se da umanjuju kapacitet zajednica i organizacija da stvore uvjerljive vizije alternativnih načina življenja. Dizajneri trebaju ponovno oživjeti mogućnosti imaginacija i dijeljenja znatno različitih stilova života budućnosti koji proširuju naše shvaćanje preferiranog izvan onog što trenutačno smatramo vjerojatnim ili, čak, prihvatljivim. Spekulativni (kritički) dizajn trebao bi biti stalni izvor vizija različitih “društvenih fikcija” (za razliku od tehnofetišizirajuće “znanstvene fantastike”). (ii) Kritički: dizajn je proces evaluacije mogućih budućnosti prije nego se one ostvare. Dizajneri moraju kreativno predviđati široki raspon društvenih i materijalnih posljedica koje mogu proizaći iz raznolikih mogućnosti dizajna. Spekulativni (kritički) dizajn mora stalno nastojati preduhitriti trenutni socio-tehnički razvoj s “uvjerljivim upozorenjima o budućnostima koje takvi proizvodi i usluge donose. (iii) Dizajn: čini se da se dizajn prije svega bavi stvaranjem artefakata, bilo komunikacije, proizvoda ili okoliša. Međutim, dizajnerska se praksa, zapravo, bavi uvjeravanjem širokog raspona dionika – drugih dizajnera, dobavljača, ulagača, logističkih upravitelja, korisnika itd. – da rade zajedno na ostvarivanju budućnosti u kojoj će takvi artefakti postojati. Spekulativni (kritički) dizajn treba definirati proces kojim se orkestriraju rasprave u kojima skupine ljudi odlučuju surađivati na ostvarivanju određene budućnosti.

3 Prethodni odgovori sadrže jednu opasnost, a ta je opsjednutost budućnošću. Ta budućnost, poželjna unatoč mnogim rizicima, nosi opasnost umanji vanja važnosti raznolikosti sadašnjosti u kojoj živimo. Praksa spekulativnog (kritičkog) dizajna neodgovorno oskudijeva u raznolikosti. To nije tek pitanje političke korektnosti, iako je očito dio tekuće normalizacije sjevernoatlantskog kasnog kapitalizma, koja marginalizira različite stilove života i vrijednosti naroda na globalnom Jugu i u Istočnoj Aziji. Čini mi se da je djelatna epistemološka greška kada spekulativni (kritički) dizajneri na Royal College of Art, primjerice, zamišljaju ono što su njima distopijski scenariji u dalekoj budućnosti, kada se u ostalim dijelovima svijeta ti scenariji itekako žive.

Eurocentrizam nije posebnost spekulativnog (kritičkog) dizajna, on pred stavlja slabost svih oblika dizajna i obrazovanja dizajnera, posebice povijesti dizajna.

Prioritet svih oblika obrazovanja dizajnera trebalo bi biti upoznavanje sa što većim brojem životnih stilova raznih kultura. Pretpostavka bi trebala biti da svaka kultura izvan hegemonijske ujednačenosti globalnog potrošačkog društva ima: (i) vizije budućnosti; (ii) procjene rizika koje iz tih vizija proizlaze; (iii) tehnologije; (iv) posvećenost vrijednostima u (i), (ii) i (iii) koje nisu samo praktičnost, udob nost, učinkovitost i produktivnost.

Dizajneri bi trebali, i to kao pitanje koje je prioritetno u odnosu na sva druga, pristupiti drugim kulturama, ne kao pri mjerima prošlosti, nego kao uvjerljivim modelima budućnosti.