1 Kritičku praksu doživljavam kao kritiku koja proizlazi “iz samog dizajna”, koja se temelji na dizajnu i koju pomoću dizajnerskih sredstava provode dizajneri, koristeći vlastite praktične i operativne načine rada. Naravno, postoje “kritičke prakse” unutar književnosti, umjetnosti, znanosti itd., koje koriste različite forme. Prateći povijesni put takvih kritičkih praksi, vidljivo je da su današnji “spekulativni dizajn” i “kritički dizajn”, prakticirani u produkt dizajnu, industrijskom dizajnu i dizajnu interakcija, tek dio dugotrajnijih i širih tendencija.

Zainteresirana sam za oblike, učinke i načine korištenja svih vrsta kritičnosti u obliku dizajnerskih procesa i artefakata. Koje opipljive i materijalne oblike preuzimaju kritike društvenih/ekoloških/tehnoloških pojava? Kritičke prakse mogu poprimiti oblike koji kritički sagledavaju pojave unutar samog dizajna ili one koje kritički sagledavaju pojave izvan dizajna. Očiti primjer je hakiranje – hakiranje se može razumjeti kao posebna metoda ili vještina kojom se kritički pristupa metodama i vještinama dizajna koristeći te iste metode i vještine. Hakiranje se također može razumjeti kao ideološki i politički stav u odnosu na pitanja vlasništva i autorstva, na primjer kao kritika vlasničkih sustava, industrijalizirane proizvodnje ili medijske hegemonije. Dizajneri mogu imati kritički stav prema mnogočemu pa je važno postaviti sljedeća pitanja: “Kritičan prema čemu? U kojim oblicima?”

“Kritičnost” doživljavam kao intelektualnu i ideološku osnovu unutar discipline (o ovome sam pisala s Johanom Redströmom u članku “Difficult Forms”, a isto zagovaraju i Dunne i Raby u svojoj knjizi Design Noir). Pritom se teorija mobilizira za istraživanje unutar discipline (“izvana prema unutra”, odnosno teorije iz područja društvenih ili humanističkih znanosti primjenjuju se na dizajn) ili se dizajn koristi za odnošenje prema općenitijim pojavama u društvu i njihovu kritiku (“iznutra prema van”).

Međutim, najvažnija pitanje za spekulativni i kritički dizajn danas su “kritičan za koga?” i “tko je kritičan?”. Ta pitanja, između ostalih, postavlja i Luiza Prado kako bi razotkrila pristranosti i politike koje su dio dizajna.

2 Postoji cijeli niz raznolikih perspektiva u suvremenom dizajnu koje se suprotstavljaju tradicionalnim stavovima o tome što dizajn jest i čime bi se trebao baviti: “kritički”, “konceptualni”, “spekulativni”, “relacijski”, “radikalni”, “(h)aktivistički” dizajn. To možda i nije iznenađujuće dizajn danas mora redefinirati polazne pretpostavke i ciljeve discipline izvan svojih početaka i logike industrijskog doba – masovne proizvodnje, tržišne potrošnje, ekonomije razmjera, korporativnog protekcionizma itd. Današnji dizajneri rade u akademskim ustanovama, umjetničkom svijetu, u javnom sektoru i u zemljama u razvoju, šireći tako prostor za dizajn u od nosu sa cijelim nizom “drugih” ljudi, praksi, vrijednosti i budućnosti, izvan okvira koje je dizajn tradicionalno servisirao.

Moja perspektiva gravitira prema “kritičnosti” koja se razvija kroz niz dizajnerskih disciplina, uključujući dinamične rasprave u grafičkom dizajnu, modnom dizajnu, arhitekturi i sl. te u dugoj povijesti povezanih pojmova i praksi. Zagovaram termin “kritičke prakse” (umjesto ustaljenog pojma/žanra “kritički dizajn”) kako bih okarakterizirala značajni i rastući razvoj “kritičnosti” u svim dizajnerskim disciplinama.

3 Ono što je posebno važno za “post-industrijski” dizajn je povećanje refleksivnosti.Dizajnsedanasbavidruštvomkao nikada prije u povijesti, no naša tradicionalna obrazovanja se i dalje temelje na intere- sima industrijskog doba za materijalnom proizvodnjom i potrošnjom. Uključivanje “drugih” ljudi, praksi, vrijednosti i budućnosti zahtijeva neke druge osnove – a upravo su ustanove za obrazovanje i istraživanja dizajnera odgovorne za njihovu izgradnju. To će otvoriti prostor za postavljanje pitanja “dizajn za koga”, tko dizajnira, tko sudjeluje u dizajnu, tko ima koristi od dizajna, kao i pitanja moći, klase, etničke pripadnosti, globalnih i rodnih dimenzija. Poanta refleksivnosti u dizajnu nije intelektualiziranje ili samoreferencijalnost, nego povećanje odgovornosti dizajna u svim njegovim aspektima (uključujući njegove posljedice “izvan” samog dizajna). Prakse dizajna nisu neutralne – uvijek postoje kritička i politička pitanja, alternative i budućnosti koje su u njih uključene.

Kritičke prakse, uloge dizajna u društvu i osnove obrazovanja su u središtu mojih trenutnih aktivnosti kao predavačice kolegija Nove granice dizajna na Sveučilištu Aalto u Finskoj.