1 Kritički je dizajn popularizirao dizajnerski dvojac koji se bavi dizajnom interakcija, Anthony Dunne i Fiona Raby, a nakon što je Dunne doktorirao na Royal College of Art te ubrzo objavio knjigu Hertzian Tales (1999.). Pobunivši se protiv uvriježenog pogleda na dizajn kao sredstva zavođenja i zadovoljavanja ekonomskih interesa, njih dvoje zastupaju kritičniju ulogu dizajna. Pod tim podrazumijevaju razradu disciplinarnog etosa koji za cilj ima propitkivanje kulture i društvenih običaja umjesto afirmacije tržišta i potrošačkih trendova. Međutim, ovakav pristup dizajnu, koji se proširio sredinom 2000-tih, pokazao je niz propusta.

Kao prvo, iako je kritički dizajn relativno nova pojava u produkt dizajnu i dizajnu interakcija, on ima dugu povijest ne samo u arhitekturi, nego i u grafičkom dizajnu. To se često zanemaruje i takav pristup dizajnu se nerijetko predstavlja kao novitet. Drugo, “kritički dizajn” postao je sinonim za nejasni “što ako” stil dizajna koji je velikom većinom praksa bijelaca Europljana srednje klase koji pod krinkom vizionarstva stvaraju predvidljive distopijske poglede na svijet koji su zapravo već stvarnost na globalnom jugu (kao što navode Luiza Prado, Pedro Oliveira, Ahmed Ansari i Matthew Kiem). Nije bio zainteresiran za stvaranje kritičkih argumenata prema preferiranim budućnostima, nego se prepustio praksi prepunoj tehnologije u kontekstu zaštićenih okruženja kao što su muzeji i galerije. Naposljetku, nakon što su Dunne i Raby objavili Speculative Everything (2013.), “kritički dizajn” je u potpunosti postao isprepleten sa “spekulativnim dizajnom” te je tako stvorio nejasni i neobjašnjivi zajednički nazivnik unutar kojega dizajneri mogu proizvoditi radove limitirane vrijednosti nedostupne širem društvu.

Pojava ovih pojmova zbila se u posebno nekritičkom razdoblju dizajna kao discipline te se oni mogu i moraju koristiti kako bi se propitivalo i problematiziralo samu disciplinu i metode kojima se ona služi. U tom smislu su ovi pojmovi doprinos dizajnerskom diskursu i praksi. Baš kao što Cameron Tonkinwise točno uočava u knjizi in Just Design (2015.), “dizajn koji već ne promišlja budućnost, ne stvara fikcije, ne spekulira, kritizira, provocira, raspravlja, preispituje, istražuje i ne igra se, nije prihvatljiv dizajn.”

2 Dizajnu kao jedinstvenoj disciplini koja može generirati nova znanja nužno su potrebne hitne, rigorozne i kritičke promjene. U grafičkom dizajnu, na primjer, (još uvijek spori) prijelaz od autorstva do dizajnera istraživača u borbi za samostalnošću, pokazuje taj smjer. No, postoji razlika između korištenja dizajna kao alata za istraživanje i emancipaciju i proizvodnje objekata za izlaganje. Drugim riječima, uočava se stalni nesrazmjer između proizvodnje dizajna za osobno učenje i onoga za javno prikazivanje. To pretpostavlja drugačije kriterije i interese dizajnera. S jedne strane, važno je da se rasprave o tim pojmovima i pitanjima kojima se bave odvijaju unutar zatvorenih dizajnerskih krugova. One doprinose ponovnoj politizaciji discipline. S druge strane, one također ukazuju na često vrlo ograničenu interakciju izvan foruma koji su već prihvatili tu ulogu i kojima su dizajneri dali legitimitet.

Glavna uloga spekualtivnog dizajna danas, jest stvaranje i prezentacija artefakta “s potpisom” i pokretanje stalne rasprave koja rijetko kada može biti inkluzivna ili se baviti pitanjima na infrastrukturnoj razini. Drugim riječima, ne djeluje na političkoj razini. Spekulativni dizajn koji nema kontekst, koji ne uzima u obzir rasu, klasu, spol i ne predlaže generičke, univerzalne formule može samo biti kratkovidan te ne može sadržajno doprinijeti onome što proizvode druge discipline kao odgovor na probleme našega vremena.

3 Osmišljen obrazovni model mora biti politiziran i mora promicati svjesnost o strukturama moći, metodama razvoja i strategijama koje preispituju najvažnije svjetske probleme. Studenti bi trebali moći dizajnirati svjesni da njihovi izbori sprječavaju ili ograničavaju izbore drugih ljudi. U tom smislu iznimnu važnost može imati dekolonijalizacijski pristup dizajnu kod izgradnje obrazovnog modela koji se oslobađa sjeverno-atlantske osi koja kontrolira i monopolizira dizajnersku praksu, a posebno diskurs. U vrijeme kada se neoliberalizacija dizajnerske edukacije brzo širi, modeli koji nude odgovor na goruće svjetske izazove trebali bi tražiti decentralizaciju obrazovanja, fleksibilnost kurikuluma, razumijevanje ideologije i politike i sve veću odgovornost za studente kako bi mogli surađivački oblikovati svoje obrazovanje.