Diskurzivna i kritička dizajnerska praksa
Iz modernističke perspektive, dizajn je promatran prvenstveno kao praksa koja rješava probleme, i to najčešće one detektirane od strane drugih profesija. Misija dizajna u ovom je smislu usko vezana uz potrebe industrije ili, u širem smislu, projektiranje boljeg, kvalitetnijeg životnog standarda. U ovoj modernističkoj percepciji dizajn se vidi kao uslužna djelatnost koja prije svega adresira probleme klijenata. Međutim, kao što ističe grafički dizajner i publicist Dejan Kršić, dizajn je oduvijek bio i značenjska praksa, ono što stvara, analizira, distribuira, posreduje i reproducira društvena značenja, a posebno danas, u novim društvenim, tehnološkim, medijskim i ekonomskim uvjetima. Odnos dizajna i umjetnosti (i ostalih srodnih disciplina) možemo promatrati u nekoliko faza. Od visokomodernističke sinteze primijenjenih umjetnosti, likovnih umjetnosti i dizajna 50-tih godina 20. stoljeća; do scijentifikacije dizajna u 60tim godinama kroz isticanje njegove racionalnosti; do postmodernističke pozicije u kojem se ponovo javlja u središtu međuodnosa različitih disciplina, međutim, ne više kroz potpunu sintezu, već prije svega kroz njihovu interakciju. Stoga i ne čudi da sve više dizajnera prakticira nove dizajnerske pristupe, “novi dizajneri” djeluju na rubovima tradicionalno shvaćenih disciplina, brišući njihove granice.
Novi dizajneri se u svojim istraživanjima povezuju s različitim područjima znanosti, prije svega računalne znanosti i inženjerstva, sociologije, psihologije, arhitekture, a u posljednje vrijeme sve više i s biotehnologije, sve u cilju kritičke refleksije razvoja i uloge tehnologije u društvu. Dizajneri promišljaju ulogu tehnologije u svakodnevnom životu na način da se više ne bave aplikacijama tehnologije, već njenim implikacijama. Dolazi do odmaka od komercijalne perspektive dizajna koja je usmjerena zahtjevima tržišta, prema širem društvenom kontekstu. Novi dizajneri koriste dizajn kao medij i fokusiraju se na koncepte i artefakte koji ne rješavaju probleme, već postavljaju pitanja i otvaraju teme.
Istraživačica i edukatorica, Ramia Mazé, navodi tri različita pristupa kritičkoj dizajnerskoj praksi: u prvom slučaju dizajneri refleksivno kritički propituju vlastitu dizajnersku praksu; drugi pristup polazi iz makro perspektive, gdje se propituje dizajnerska disciplina kao takva; a u trećem slučaju dizajnerski diskurs je usmjeren prema širim društvenim i političkim fenomenima. Mazé ističe da se ovi pristupi međusobno ne isključuju, već najčešće nadopunjuju i isprepliću u praksi.
Povijesne reference kritičke dizajnerske prakse vezane su uz radikalnu arhitekturu 60-ih godina 20. stoljeća, a dijelom i uz kritičku praksu avangardne i neoavangardne umjetnosti. Posebnu inspiraciju nalaze u narativnosti i imaginarnim svjetovima karakterističnima za književnost i film. Dizajn i kritička praksa intenzivniju poveznicu ostvaruju kroz dizajn interakcija, dizajnersku specijalizaciju koja nastaje početkom 90-tih godina prošlog stoljeća, a vezana je za ubrzani razvoj digitalnih tehnologija. Klasična definicija dizajn interakcija opisuje kao praksu koja se bavi načinima na koji se ljudi povezuju preko proizvoda, tehnologije kojom se koriste, tj. oblikovanje našeg svakodnevnog života putem digitalnih artefakata. Danas se najčešće vezuje uz dizajniranje digitalnih proizvoda, aplikacija ili usluga.
U ovom kontekstu, kroz osobnu dizajnersku praksu, a kasnije i kroz uspostavljanje specifičnog obrazovnog pristupa kao dugogodišnji pročelnik Odsjeka za dizajniranje interakcija na Royal College of Art (rca), Anthony Dunne se kroz pristup koji naziva “kritički dizajn” bavi estetikom uporabe novih tehnologija u kontekstu elektroničkih proizvoda. Međutim, s vremenom u suradnji s Fionom Raby širi fokus djelovanja prema kulturološkim, društvenim i etičkim utjecajima novih tehnologija, do trenutnog propitivanja, tj. spekuliranja o širim društvenim, ekonomskim i političkim temama.
Spekuliranje kroz dizajn: pitanje kao odgovor
Spekulativni dizajn je kritička dizajnerska praksa koja obuhvaća ili je u relaciji s nizom sličnih praksi koje nalazimo pod nazivima: kritički dizajn, dizajn fikcija, dizajn budućnosti, antidizajn, radikalni dizajn, propitkujući dizajn, diskurzivni dizajn, kontradiktorni dizajn (eng. adversarial), futuristička imaginacija (eng. futurescape), umjetnički dizajn (eng. design art), tranzicijski dizajn i dr. Primjerice, dizajn fikcija jedan je od mogućih žanrova spekulativne dizajnerske prakse, a “kritički dizajn”, kako ga Dunne definira, jedan je od mogućih pristupa.
Radi se o diskurzivnoj djelatnosti utemeljenoj na kritičkom razmišljanju i dijalogu koja propituje dizajnersku praksu (i njegovu modernističku definiciju). Međutim, spekulativni dizajnerski pristup proširuje kritičku praksu korak dalje, prema imaginaciji i vizijama mogućih scenarija. Spekulativna dizajnerska praksa također je i jedan od najznakovitijih primjera nove interakcije disciplina. Stoga je zanimljivo promotriti kako novi dizajneri percipiraju svoju praksu: sebe nazivaju transdisciplinarnim, post-disciplinarnim ili čak post-dizajnerima, a nerijetko i samo – dizajnerima. Međutim, ponekad uopće ni ne navode da djeluju iz dizajnerske perspektive.
Spekuliranjem, dizajneri promišljaju alternativne produkte, sustave i svjetove. Dizajner i nastavnik na rca, James Auger, navodi da se ovakav dizajn (i) odmiče od ograničenosti komercijalne prakse (diktirane tržištem); (ii) da koristi fikciju i spekulira o budućim proizvodima, uslugama, sustavima i svjetovima i tako refleksivno propituje ulogu i utjecaj novih tehnologija na svakodnevni život; (iii) te da inicira dijalog između stručnjaka (znanstvenika, inženjera i dizajnera) i korisnika novih tehnologija (publike).
Danas možemo vidjeti da kapital kroz promociju i investiranje u tehnologiju, programiranjem tehnološkog razvoja, zapravo kolonijalizira budućnost. Dizajn se u ovom tehnološkom kontekstu često nalazi u diskursu “zapadnjačke melankolije”, gdje se “problem” tehnološkog otuđenja, manifestiran u nestajanju stvarnih društveni interakcija, “rješava” proizvodnjom novih tehnologija, novim proizvodima kojima pokušava nanovo nametnuti nestalu društvenu interakciju. Dok ovakva tradicionalna dizajnerska praksa svojim djelovanjem zapravo zadržava i legitimira postojeće stanje, spekulativni dizajn predviđa i anticipira budućnost, ali u isto vrijeme pomaže u razumijevanju i promišljanju današnjeg svijeta. Pristup se najčešće temelji na pitanju “što ako?” (eng. what if ?), propitujući međuodnos potencijalnih promjena u tehnološkom razvoju i društvenih relacija. Ne radi se samo o budućnosti koju želimo, već i o onoj koja je i neželjena, koja je potencijalno moguća u izostanku kritičkog promišljanja uloge novih tehnologija u društvu.
Ovakav dizajnerski pristup ne bavi se zadovoljavanjem sadašnjih i budućih potrošačkih potreba, već promišljanjem tehnološke budućnosti koja reflektira kompleksnost današnjeg svijeta. Spekulativna praksa otvara prostor za diskusije i promišljanja alternativnih mogućnosti i opcija, te otvara prostor za imaginaciju i redefiniranje samog odnosa sa stvarnošću. Kroz svoju imaginaciju i radikalni pristup, koristeći dizajn kao medij, tjera na razmišljanje, podiže svijest, propituje, provocira djelovanje, otvara rasprave te može ponuditi alternative nužne današnjem svijetu.
Spekulativne dizajnerske fikcije inspiraciju pronalaze u znanstvenoj fantastici, koja ima dugu povijest stvaranja imaginarnih scenarija, svjetova i likova s kojima se publika usko identificira. Imaginarni su svjetovi izniman izvor inspiracija dizajnerima u promišljanju budućnosti. Međutim, ovakvi pristupi spekulativnim fikcijama, primjerice, kako ih, kroz dizajn fikcija, konceptualizira SF autor i futurist Bruce Sterling, često dolaze primarno iz tehnološke paradigme te umjesto da su kritični prema tehnološkom progresu, oni ga afirmiraju, a ne propituju. Stvaranjem imaginarnih svjetova, dizajniranjem fikcija, mi zapravo propitujemo svijet u kojem živimo – njegove vrijednosti, funkcije, njegov metabolizam te očekivanja njegovih stanovnika.
Ramia Mazé ističe da prakse dizajna nisu neutralne – uvijek postoje kritička i politička pitanja, alternative i budućnosti koje su u njih uključene. Tako Dunne i Raby naglašavaju potencijal spekulativne dizajnerske prakse prema širim društvenim i političkim temama, kao što su, primjerice, demokracija ili održivost, ili alternativama postojećem kapitalističkom modelu. U ovom kontekstu, publicistkinja i aktivistkinja Naomi Klein upozorava na današnju dominaciju distopijskih scenarija u knjigama i filmovima, što dovodi do toga da ljudi katastrofične scenarije smatraju neizbježnim te se pasiviziraju, umjesto da budu proaktivni. Stoga je važno naglasiti da namjera spekulativnih dizajnerskih fikcija ne bi trebale biti utopijske ili distopijske znanstveno-fantastične vizije budućnosti, već otvaranje dijaloga o tome kakva budućnost može biti.
Primjerice, svojim eksplicitnim fokusom na budućnosti, spekulativni dizajnerski pristup nudi poticajan okvir promišljanju vizija umreženog grada budućnosti. Liam Young, spekulativni arhitekt koji za sebe kaže da djeluje u “prostoru između dizajna, fikcije i budućnosti”, govori o spekulativnim, fiktivnim gradovima budućnosti” kao polazištima za raspravu i razgovor, scenarijima koje ćemo voljeti ili mrziti, koji neće samo anticipirati, već oblikovati tehnološku budućnost kroz utjecaj scenarija na kolektivnu imaginaciju”. On ističe da “kroz provokaciju i scenarije spekulativni arhitekti iniciraju rasprave, otvaraju pitanja te omogućavaju javnosti aktivnu ulogu u budućnosti gradova te je približavaju tehnologijama koje sve više oblikuju našu urbanu stvarnost i znanstvenim istraživanjima koja radikalno mijenjaju naš svijet”. Međutim, spekulativni dizajn može djelovati i u “stvarnom svijetu”, u tvrtkama koje angažiraju dizajnere za promišljanje scenarija budućih trendova i istraživanja prihvaćanja nadolazećih tehnologija.
Metodologija?
Iako spekulativni pristup možemo prije svega gledati kao stav, tj. poziciju, a manje klasično definiranu metodologiju, a posebno zbog toga što velik broj dizajnera koristi ovakav pristup iako ga tako i ne naziva, ipak možemo istaknuti određene specifičnosti pristupa i postaviti osnovne okvire djelovanja. Kako je spekulativni dizajn u kontinuiranoj interakciji s drugim povezanim praksama, područjima i disciplinama, on umjesto jedinstvene metodologije koristi one dostupne i prikladne u datom trenutku. Tako se, primjerice, legitimno koriste alati, tehnike, instrumenti, metode, žanrovi i koncepti kao što su fikcijski narativi, filmski jezik, scenarij, storyboard, testiranje korisnika, intervju/upitnici, igra, ali i fenomeni medijske i pop kulture, kao što su primjerice “skrivena kamera”, “elevator pitch”, “observational comedy”, “stand-up” i sl. Zapravo možemo reći da je sve ono što je prikladno u datom trenutku ujedno i legitimno.
Dizajnerska praksa utemeljena na promatranju i razumijevanju svijeta oko nas te svojim djelovanjem nastoji artikulirati naše potrebe, želje i očekivanja. Problem nastaje onda kad želimo proširiti horizonte promatranja s ciljem identificiranja određene novonastale teme. Pitanje je kako započeti dizajnirati koncepte kada ne znamo kako će izgledati sam “dizajnerski prostor” (eng. design space), a kamoli tko će biti njegovi korisnici. Pristup i praksa spekulativnog dizajna izrazito je poticajna strategija istraživanja “prostora” smještenog izvan onog “trenutnog” i “sada”.
Spekulativna praksa se na prvi pogled može čitati kao top-down pristup koji postavlja dizajnera u centar procesa, tj. nudi njegovu osobnu viziju, bez uključenja ciljane publike. Međutim, ne zaboravimo da je jedan od temeljnih ciljeva spekulacija uključivanje javnosti u promišljanje i dijalog o novim tehnološkim stvarnostima i novim društvenim odnosima. Također, uspješan spekulativni projekt nužno je vezan uz istraživanje društvenog konteksta, te je temeljno usmjeren prema pojedincu, njegovim potrebama i željama.
Praksa pokazuje da spekulativni pristup ima potencijal u multidisciplinarnim timovima gdje inicira dijaloge te generira kontekst u kojem sudionici mogu istovremeno preispitivati granice svojih disciplina i otkrivati poveznice s ostalim disciplinama. Proces se može podijeliti u nekoliko koraka: prvo se kroz kritičko dizajnersko istraživanje pronalazi i definira dizajnerski prostor, zatim se generiraju spekulativni koncepti i ideje koji se dalje razrađuju te na kraju artikuliraju u oblike pogodne za komuniciranje.
Spekulativni pristup koristi često i metode suvremene umjetnosti. Međutim, za razliku od uobičajene umjetničke prakse, dizajn koristi jezik prepoznatljiv širokoj publici te ne ostaje samo u galerijama i salonima. Publicist i kritičar Rick Poynor navodi da se, za razliku od umjetničkog, dizajnerski rad ne proglašava a priori umjetničkom maštarijom, a tvrtke, institucije i politike ga ignoriraju. Dizajn je i u bliskom dodiru s novim tehnologijama, ali i potrošačkim društvom, popularnim medijima i pop kulturom, stoga danas i ima značajan medijski i društveni utjecaj. Pop kulturne forme, kroz romane, filmove, računalne igre, često se pokazuju kao bolje platforme za spekulativne projekte od galerija i muzeja (dizajn je zapravo tu u svom prirodnom okruženju).
Spekulativna praksa vezana je za dva osnovna koncepta: jedan se odnosi na spekuliranje o mogućim budućnostima, a drugi na dizajniranje alternativnih sadašnjosti. Spekuliranje o budućnosti generira scenarije budućnosti koji kritički propituju razvoj, implementacije i korištenja novih tehnologija i njihove šire društvene konzekvence. Koncept alternativne sadašnjosti se odnosi na stvaranje paralelnih urbanih tehnoloških stvarnosti. Ovi specifični pristupi nude bogat narativni potencijal za propitkivanje i kritiku tehnološkog razvoja, ali i suvremenog društva općenito. Teme kojima se bave spekulacije mogu biti iznimno široke, od velikih socio-političkih tema do običnih svakodnevnih aktivnosti.
Spekulativne fikcije ne postoje isključivo u futurističkom vakuumu jer prošlost (tj. sadašnjost u kojoj živimo) temeljno utječe na našu dizajnersku viziju budućnosti. Za razliku od otvorene forme znanstvene fantastike, kod spekulativnih fikcija značajno je da postoji poveznica sadašnjosti i imaginarne budućnosti. Stoga, kada promišljamo o budućnosti, nužno je potrebno promisliti o tehnologijama i društvenim odnosima koji mogu nastati iz trenutnog svijeta u kojem živimo. Potrebno je dovesti u pitanje pretpostavke i predrasude o ulozi koju proizvodi i usluge imaju u svakodnevnom životu. Ekstenzija svakodnevnog u budućnost ono je što spekulativnu dizajnersku fikciju čini moćnom i iznimno zanimljivom.
Dunne naglašava da se ovdje radi o dizajnerskim procesima koji se primarno bave dizajnom odnosa, a ne samih stvari. Stoga spekulativna dizajnerska praksa kao rezultat procesa može ponuditi nove spekulativne proizvode i usluge, ali i nove društvene i političke sustave (svjetove). Međutim, uspjeh i utjecaj spekulativnog pristupa u percepciji ciljane publike ovisi prije svega o uvjerljivosti dizajniranih artefakata i potencijalnih scenarija budućnosti. Koncepti se materijaliziraju i komuniciraju u formi narativnih ili dokumentarnih video i filmskih fikcija, fikcijskih proizvoda (prototipova), programskih aplikacija, instrukcijskih videa, korisničkih priručnika, grafova/dijagrama, televizijskih vijesti, modnih dodataka i sl. Tzv. “dijegetički prototipovi” imaju izvorište u kinematografskom svijetu gdje egzistiraju kao fikcionalni, ali potpuno funkcionalni objekti, a u spekulativnim scenarijima služe za suzbijanje nevjerice o promjeni.
Spekulativna praksa crpi inspiraciju iz poetike književnosti, glazbe, likovne umjetnosti, filma, računalne grafike i arhitekture, posebno u njihovim avangardnim pokretima. Pričanje priča ima značajnu snagu i duboku tradiciju u ljudskoj povijesti u poticanju rasprave i kritičkog razmišljanja. Spekulativni scenariji su otvoreni i nude publici mogućnost osobne interpretacije. Oni često uključuju humor, često onaj crni, blizak satiri koji na emocionalnoj i intelektualnoj razini aktivira publiku, kao i u slučaju književnosti i filma. Spekulativni scenariji su često neobični, čudni, ponekad i uznemirujući, ali poželjni publici na privlačan način. Međutim, samo oni koncepti koji su uvjerljivo komunicirani izazivaju pozornost, emocije te potiču na promišljanje i raspravu što je temeljni cilj spekulativne prakse.
Dizajnerska praksa za 21. stoljeće ili nova utopija?
Temeljna referenca spekulativne (i kritičke) dizajnerske prakse prije svega je talijanska radikalna arhitektonska i dizajnerska praksa 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća. Temeljne odrednice radikalnog pristupa, otpor mainstream modernističkoj praksi i tehnološkoj dominaciji, okretanje društvenim temama, propitivanje profesije često i kroz političku prizmu, zapravo su i danas osnovne karakteristike spekulativnih i kritičkih praksi. Kontest iznimnog tehnološkog napretka i dominacije u vrijeme nastanka radikalnih praksi može se povezati i s trenutnim tehnološkim kontekstom (nano i biotehnologije, tehnološki prošireni urbani okoliš, tehnološka sveprisutnost i dr.). Kao što se radikalni dizajn suprostavio, tj. doveo u pitanje tadašnju modernističku paradigmu kao dominatnu ideologiju, tako se danas nove (spekulativne) dizajnerske prakse suprostavljaju dominatnoj konzumerističkoj ideologiji. Međutim, pitanje je ima li spekulativna praksa potencijal postati nova, post-dizajnerska praksa, “dizajn poslije dizajna” ili će ostati još jedna utopija i povijesna referenca.
Kritičari trenutno dominatnog pristupa spekulativnoj praksi koje karakteriziraju kao “eurocentrične”, naglašavaju njegovu pretjeranu fokusiranost na estetiku (na vizualnoj i narativnoj razini), bježanje u distopijske scenarije, samodopadnost te odvojenost od stvarnog svijeta. Cameron Tonkinwise, voditelj Studija dizajna na Sveučilištu Carnegie Mellon, ističe da se mnogi distopijski scenariji koje donose današnje spekulativne fikcije (zapadnog svijeta) zapravo (i nažalost) već događaju u ostalim dijelovima svijeta. On naglašava da bi današnja uloga spekulativnog dizajna trebala odgovoriti na propuste modernističkog projekta i ponovo u svakodnevnom životu materijalizirati vizije radikalno različite budućnosti. U online raspravi u povodu izložbe Design and Violence u MoMA-i kritičari ovakog “eurocentičnog” pristupa ističu njegovu privilegiranu “zapadnjačku” poziciju i naglašavaju da se kritičnost može ostvariti samo izvan ove komforne zone, pogledom i aktivnostima u “stvarnom svijetu”.
Na postavljeno smo pitanje, kao proširenje izložbe, pokušali odgovoriti serijom intervjua s autorima i autoricama izloženih radova, zajedno s pozvanim relevantnim međunarodnim praktikantima u području spekulativnog dizajna. Također smo uključili i diskurzivni pogled eminentnih eksperata iz područja spekulativne i općenito suvremene dizajnerske prakse.