1 Praksa kojom se trenutno bavim je neki oblik hibrida, oblikovana čestim obratima i promjenama, obrazovanjem i iskustvom. Temeljno obrazovanje sam stekao kroz grafički dizajn i tipografiju na studiju u Nizozemskoj (2006.). Nakon toga sam krenuo u interaktivne vode, web dizajn te programiranje za zvučne interaktivne instalacije i vizuale. Potom sam se preselio u London kako bih studirao na Royal College of Art (RCA) na Odsjeku za dizajniranje interakcija (2010.). Na RCA sam razvio interes za znanost i tehnologiju, koje nisam promatrao samo kao alate, već sam, koristeći dizajn, istraživao i propitivao njihovu ulogu u društvu i kulturi.

Elementi i ostaci ovakvog puta prisutni su u različitim kombinacijama i u raznim aspektima i u mojoj današnjoj praksi. Radim na primijenjenim projektima, na primjer kao savjetnik za Microsoft Research u Cambridgeu, gdje sudjelujem u dizajnu alata za modeliranje za biologe. Bavim se i više spekulativnim projektima, kao što je Blueprints for the Unknown, projekt koji financira EU i koji sam vodio na RCA-u od 2011. do 2015. godine, a kojim smo istraživali utjecaje sintetičke biologije na društvo.
Moja praksa obuhvaća različite aspekte, ali svi oni u određenoj mjeri uključuju znanost i tehnologiju te dizajn i istraživanje. Također uživam u podučavanju i vođenju radionica. Svi ti aspekti čine donekle koherentnu cjelinu i međusobno utječu jedni na druge, ponekad i na neočekivane načine.

2 Prepoznajem se u krovnom pojmu “spekulativni dizajn”, ali on istovremeno znači tako mnogo i tako malo. Smatram da je korisnije o njemu razmišljati kao skupini sastojaka i metoda koji se mogu (ili ne) koristiti za izradu vlastitog “umaka”. To, na primjer, može biti instalacija koja predviđa moguću tehnološku budućnost, dokumentarni film s povijesnim rekonstrukcijama ili radionica o fikcijskim prototipovima. Sve to spada pod pojam spekulativnog dizajna, ali to su vrlo različite stvari, s različitim ciljevima i kontekstima. Neki dizajneri i umjetnici su izgradili čitavu praksu na “spekulacijama” dok je neki studenti koriste tek kao poligon za eksperimentiranje tijekom studija. Mislim da ne bi trebalo sve ove različite prakse označavati istim terminom. Nadam se da će kritika ovog područja postati preciznija te početi jasnije secirati razloge zašto je pojedini pristup ili projekt uspješan ili neuspješan unutar svog konteksta.

Već neko vrijeme prakticiram određeni oblik “spekulativnog dizajna”, ali me muče još mnoga pitanja koja želim razjasniti. Stoga sam nedavno upisao doktorat kako bih pokušao bolje artikulirati što “spekulacija” znači unutar moje vlastite prakse. Jedna od najčešćih kritika je da takva vrsta rada uglavnom živi u muzejima i galerijama. Stoga se radujem eksperimentiranju s drugim načinima diseminacije koje današnji medijski krajolik koriste na raznolikije i razigranije načine.

3 Kao i sa svakom drugom neovisnom praksom, potrebno je dosta vremena da se ona uspostavi. Zapravo je izgradnja održive prakse, sama po sebi, dizajnerski zadatak, i to nimalo jednostavan. Svakako je moguće, ali zahtijeva određenu razinu kompromisa, kretanje kroz strukture financiranja i aplikacija. Na neki način, i taj kontekst oblikuje praksu.

U mom slučaju, radi se o balansiranju primijenjenog rada koji je bolje plaćen i spekulativnih projekata za koje je teže pronaći financiranje. Međutim, granica između poslova koji se rade za zaradu i “zanimljivih” projekata nikad nije tako jasna. Naime, pojedini komercijalni projekti su također značajno doprinijeli mojoj praksi na intelektualnoj razini. Idealna situacija je kada pronađem načine ostvarivanja zarade na projektima koji se uklapaju u područje mojih interesa i ciljeva.