Ovaj projekt je nastavak istraživanja započetog izložbom Dizajn fikcija: Eutropija – Uvod u spekulativnu dizajnersku praksu, koja je održana u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u svibnju 2015. godine, publiciranog u pripadnoj tiskanoj edukativnoj knjižici Uvod u spekulativnu dizajnersku praksu – Eutropija: studija slučaja (u izdanju Hrvatskog dizajnerskog društva i Umjetničke akademije Split), koja je ponudila uvod u ovu dizajnersku praksu i sumirala osnovne specifičnosti i karakteristike ovakvog dizajnerskog pristupa te je inicijalno mapirala hrvatsku spekulativnu praksu.
Recentni primjeri spekulativne dizajnerske prakse u hrvatskom su kontekstu rijetki. Također, nije vidljiva ni neka snažna povijesna referenca i kontinuitet ovakve prakse u lokalnom kontekstu. Stoga je cilj ovog projekta bio na jednom mjestu prikazati i kontekstualizirati relevantne suvremene spekulativne radove hrvatskog konteksta koji, iako često sami sebe tako ne nazivaju, spadaju u područje spekulativnog dizajna. Odabrano je osam radova, sljedećih autora i autorica: Lina Kovačević, Robert Čanak, Anselmo Tumpić, Nikola Bojić, Damir Prizmić, Ivica Mitrović i Oleg Šuran, Nina Bačun i Anders Mellbrat. Dodatno su uključena dva rada koji nisu inicijalno nominirana kao dizajnerska, ali spadaju u blisku spekulativnu praksu (Andreja Kulunčić i Silvio Vujičić).
Zajedničko navedenim radovima je da ne postoji neki specifični ili distiktivni pristup spekulativnoj praksi, već je, zapravo, on refleksija globalnog utjecaja (pristupa i metodologija). Stoga ovu (iako) hrvatsku selekciju vidimo prije svega kao pregled globalnih spekulativnih praksi. Zato su uz radove uključeni i info dijagrami, koji prezentiraju metodološke specifičnosti te specifičnost samog dizajnerskog procesa. U odabranim radovima moguće je iščitati spekulativnost kroz četiri različite razine/komponente: ulaznu disciplinu, specifični pristup (školu), korištene metode i zastupljene teme.
Discipline
Multidisciplinarnost, tj. preciznije, brisanje granica između tradicionalno definiranih disciplina jedna je od osnovnih značajki spekulativne prakse. Tako i na odabranim radovima možemo, osim kroz spekulativni dizajn, promatrati pristup i kroz druge različite discipline/prakse: kod Andreje Kulunčić (Zatvorena zbilja: Embrio) iz suvremene umjetničke prakse, kod Anselma Tumpića (Tateye) iz produkt dizajna i oglašavanja, a kod Nine Bačun (Man-Machine Affairs) iz interakcije čovjeka i računala (HCI) te dizajna interakcija.
Specifični pristupi / škole
Također su vidljivi specifični pristupi različih škola. Primjerice, kod Nikole Bojića (Praznina u ulici Felton) harvardski pristup usmjeren na javnu domenu (društvenu i političku dimenziju). Lina Kovačević (Set za romantičnu online večeru) zrcali britanski, tj. londonski, pristup spekulativnoj praksi, koji odlikuje istančana estetika pri stvaranju pripovjedačke atmosfere. Kod Nine Bačun (i Andersa Mellbrata) (Man-Machine Affairs) vidljiv je skandinavski pristup, temeljen na istraživačkom procesu. Mitrović i Šuran (Južnjačka utjeha) kroz svoj mediteranski pristup (“s ruba Europe”), distopijskim scenarijima, uobičajenim u spekulativnoj praksi, pristupaju s humanističke pozicije.
Metodologija
Metodološka fleksibilnost i otvorenost, kao jedna od glavnih značajki spekulativne prakse, jasno se iščitava iz odabranih radova. Spekulativna budućnost, kao osnovni pristup spekulativnoj praksi (O), temelj je većine radova koji narativne scenarije koriste kao alate za razradu inicijalnih apstraktnih spekulacija (R), ali i za komunikaciju (u tekstualnom obliku) (I) (Hibridni zaljev – Iskapanje budućih identiteta, Eutropija i Južnjačka utjeha).
Uz spekulativne budućnosti, “kritički dizajn” je, u uskom smislu definicije (kako ga definiraju Dunne i Raby), također uobičajen pristup u istraživačkom dijelu dizajnerskog procesa, tj. definiranju dizajnerskog prostora. Parfem koristi kritički pristup (O), u kojem se galerijski prostor povezuje sa znanstveno-istraživačkim laboratorijem, naglašavajući važnost partnerstva dizajnera (umjetnika) i znanstvenika. Spekulativni projekti koji uspješno komuniciraju (I) uvijek uključuju organizaciju i provedbu dijaloga između stručnjaka i javnosti kao integralni i neizostavni dio procesa (Zatvorena zbilja: Embrio).
Dizajn fikcija je zasigurno najkorišteniji žanr u razvoju spekulativnih koncepta (R). Tako Eutropija fiktivni scenarij komunicira u popularnoj formi narativnog fikcijskog videa (I) s pripadnim vizualnim kodom i kostimografijom (I). Sličan pristup ( postavljanje scene i razrada pripadne fikcijske kostimografije ) vidimo i u Man-Machine Affairs (I). Set za romantičnu online večeru i Tateye spekuliraju o budućim potrošačkim tržištima koristeći “dijegetičke objekte” za materijalizaciju narativa, tj. komuniciranju s ciljem suzbijanja nevjerice o mogućim budućnostima (I). Intervjui, upitnici i rasprava, tj. metode društvenih znanosti, pokazuju se kao važni alati u razvoju koncepta (R) i dobivanju povratnih informacija od publike (I) (Man-Machine Affairs).
Hibridni zaljev – Iskapanje budućih identiteta koristi koncept arheologije budućnosti za razradu ideje (R), te muzejske artefakte za materijalizaciju (I). S druge strane, Praznina u ulici Felton koristi suvremenu umjetničku praksu kao spekulativnu tehniku (R), dok USB Killer (kao dio šireg koncepta Objekti opasnih namjera), koristeći obrasce pop-kulturalne prakse, kao posebno zanimljiv žanr u spekulativnoj praksi, spekulira o bliskoj budućnosti kroz fenomen urbane legende (R).
Teme
Dodatno se u odabranim radovima prepoznaju i neke od glavnih tema kojima se bave spekulativni projekti. Sveprisutnost tehnologije u urbanom okruženju i odnos pojedinca i hibridnog grada propituje Eutropija. Biotehnologijama se bave Zatvorena zbilja: Embrio, kroz genetički inžinjering, te Parfem, kroz “uradi sam” pristup. Set za online romantičnu večeru i Tateye propituju, kroz konzumerističku tehnologiju, granice slobode tržišta budućnosti. Novim ekonomskim modelima i društvenim uređenjima bave se Eutropija i Južnjačka utjeha. Južnjačka utjeha se iz pozicije “s ruba Europe”, udaljene od europskih urbanih i tehnoloških centara, bavi diskurzivnim temama unutar same dizajnerske prakse (tzv. “zapadnjačkom melankolijom”).